da sam manji,
od makova zrna.
Zapitah se,
kako prići,
ljepotici koja
na anđela lići?
Od stida me
rumen oblila,
vidim da se
ona odvojila,
uspio sam
progovorit' tiho:
"Draga curo,
bi li moja bila"!?
Pružila mi ruku,
rekla: "Emina"!
Šetali smo
tako,
oko pola sata,
dadoh joj sat,
i lančić od zlata.
Klela se ona svakoga trena,
klela se tako svaki dan,
da će biti poštena žena,
to joj bješe najveći san.
Doš'o vakat i naše vjenčanje,
želje
ostvarene, moje i njene,
život skladni
počeo je teći,
u ljubavi i beskrajnoj sreći,
čvrsta ljubav
bješe među nama.
Djelili smo i radost i tugu,
nikad nisam poželio drugu.
Za sedam godina,
rodi mi Emina,
dvije kćeri i sina.
Voljela je mnogo čega,
ali život više nije.
Oboli mi moja draga,
prestala je da se smije.
Ali jedne crne noći,
baš na četrdesetu
godišnjicu,
odvezoh je u bolnicu.
Telefon zvoni treće noći:
"Gospodine, moraš doći,
ugasle su njene oči,
umrla ti draga, umrla Emina"!
أكتب تعليق