Emmiliy Emma Wolf
Samoća
Vraćam se u okrilje svoje samoće.Vraćam se kao ptica koja je davno poletjela nadajući se da će pronaći nebo ljubavi.
Letjela je pokraj sretni i
zaljubljeni.Uvjek je bila sretna kad je vidjela kako se drugi vole.
Nadala se,skupljala snagu i
letjela,visoko i daleko.I kad je doletjela do kraja,shvatila je da je veoma
umorna.Još uvjek je bila sama.
Vraćaš strepnju i treperiš kao košuta, što je sama na izvoru
bila, što je sama izvorsku vodu pila i svoj lik u vodi gledala,
kao nekadašnju sreću, što je zajedno sa zvjerima djelila isti
strah.I.....napokon sam
umorna od života,od letenja,od traženja,
pala sam u moje gnijezdo koje
sam gradila u divljinama na kamenim liticama.Gladna i iscrpljena odlučila sam da se odmorim.
Odmorim od nadanja,traženja i čekanja.Vjerovatno je to moja
sudbina.Možda ponovo skupim snagu kada
se odmorim,da stanem na rub svoga gnijezda
i odatle promatram noćno nebo i sjajne zvijezde u kojima se ljubavi gnijezde.Vratit ću misli djetinjstva i poletjeti prema pučini mora što se plavi kao zaboravljeni
san.
Sletjeti ću na granu pokraj obale i promatrati beskraj.
Gledat ću zaljubljene parove što grleći se hodaju po pijesku obale
bosi,grijući svoja stopala i svoja srca.Promatrat ću kako gaze po mojim snovima,jer u pjesku,na obali,još spava Sunce kao izgubljena nježnost.
Skrivat ću sebe u blijedom osmjehu.
Skrivat ću laži kao tajne i pit ću snove koji me lagano truju.
U meni će se ogledati ljubav još nerođenog anđela.
Ogledat će se u meni tama ne
prolivenih suza.
Vratit ću svoje sećanje i svoj strah.
Nikom neću reći da li sam stvarni život, da li sam stvarna sreća, ili sam
samo,samo
dim nekog davno sagorjelog
vremena...Emmiliy
