Emmiliy Emma Wolf
SMISAO LJUBAVI?
Premoć čovjeka nad ostalim bićima prirode-sposobnost da saznaje i ostvaruje istinu-nije
samo rodovna,već i individualna:svaki čovjek je
sposoban da saznaje i ostvaruje istinu,svaki može da postane
živi odraz apsolutno cijelog,svijesni i samostalni organ vaseljenskog života.I u ostaloj prirodi je istina (ili lik Božji),ali samo u svojoj objektivnoj opštosti,za koju neznaju
pojedinačna bića;priroda ih formira i djeluje u njima i preko njih-kao fatalna sila,kao
njima samima nepoznat zakon bića,kome se ona spontano i nesvijesno pokoravaju;za sebe
same,u svom unutarnjem osjećaju i svijesti ona se nemogu uzdići iznad svog datog pojedinačnog postojanja....;
ZBOG TOGA
istina ili sveopće može da triumfira samo u smjeni pokoljenja,u životu roda i u smrti individualnog života,,koji u sebe ne
prima istinu.Čovjekova individualnost,međutim,upravo zbog toga što može da nosi u sebi istinu,ne ukida se njome,već se ćuva i jača sa njenom pobjedom.
Ali,da bi
individualno biće našlo istinu-svejedinstvu-svoje opravdanje i potvrdu,nije
dovoljno da ona samo spozna istinu,-ono mora da bude u istini;međutim,prvobitno i neposredno čovjek-pojedinac,kao i životinja,nije u istini:on doživljava sebe kao
izoliranu česticu kosmičke cjeline i to svoje djelimično biće potvrđuje u egoizmu kao cjelini za sebe,želi da bude sve u
odvojenosti od svega,-van istine.Egoizam,kao realno osnovno načelo individualnog života,prožima i usmjerava čitav život,sve u njemu konkretno određuje,i zbog toga egoizam
ne može nikako da nadjača i ukine samo teorijsko saznanje istine.Dok se živa sila ne sukobi u čovjeku sa drugom živom silom,njoj suprotnoj,saznanje
istine je samo vanjsko osvješćenje,odbljesak tuđe svijetlosti.Kada bi čovjek samo u ovom smislu mogao da prima istinu,onda
veza između njegove individualnosti i te istine nebi bila unutrašnja i neraskidiva;njegovo vlastito biće,ostajući,kao životinja,van istine,bilo bi,kao ona,osuđeno(u svojoj
subjektivnosti) na smrt j sačuvalo bi se samo kao ideja u misli apsolutnog
Uma.Istina koja kao živa sila ovladava unutrašnjim čovjekovim bićem i koja ga istinski čuva od lažne samouvjerenosti zove se LJUBAV.LJUBAV kao stvarno prevazilaženje egoizma je istinsko opravdanje i spasenje individualnosti.LJUBAV je
iznad razumskog saznanja,ali bez njega ona nebi mogla da djeluje kao unutrašnja spasonosna snaga koma uzdiže,a ne poništava individualnost.Samo zahvaljujući razumskom
saznanju(ili,što je isto,saznanje istine)čovjek može da razlikuje sebe samoga,tj.svoju pravu individualnost od svog
egoizma,i zato,žrtvujući taj egoizam i predavajući se LJUBAVI,on nalazi u njoj ne samo živu,već i životvornu silu i ne gubi zajedno sa svojim egoizmom i svoje individualno
biće,već ga naprotiv ovjekovječuje.U životinjskom svijetu ,usljed odsustva vlastitog
razumskog saznanja,istina,koja se ostvaruje u ljubavi,pošto ne nalazi u njima unutrašnji oslonac za svoje
djelovanje,može da djeluje samo neposredno,kao spoljašnja,za njih
fatalna,sila,koja njima vlada kao slijepim oruđem,za
svijetske,njima tuđe ciljeve;ovdje se ljubav predstavlja kao jednostavni
trijumf općeg,rodovskog nad individualnim,jer se u životinja
njihova individualnost podudara s egoizmom u neposrednosti njihovih djelimičnih bića,pa zato i propada zajedno s njim.Misao čovječije ljubavi uopče jeste opravdavanjei spašavanje individualnosti putem žrtvovanja egoizma.Na
ovoj općoj osnovi možemo riješiti i naš poseban zadatak:da objasnimo smisao polne ljubavi.Nije bez osnova da se
spolni odnosi nazivaju ljubavlju,što više,oni predstavljaju,po općem mišljenju,ljubav,prije svega,tip ideal svake druge ljubavi(vidi Pjesma nad
Pjesmama,Apokalipsa)Laž i zlo egoizma nisu nikako u tome što čovjek sebe precjenjuje,što sebi pridaje apsolutni značaj i najvišu vrijednost:u tome je on u pravu,jer svaki ljudski
subjekt kao samostalno središte živih sila,kao potencija(mogućnost)beskrajnog savršenstva,kao biće koje je u stanju sa
svojom sviješću i životom primi apsolutnu istinu,-svaki čovjek kao takav ima
apsolutni značaj i vrijednost,on jeste nesto apsolutno nezamjenjivo i, prema tome,on
može da procijeni sebe(prema riječima Evanđelja:šta će dati čovjek u zamjenu za dušu svoju)?Ne priznavanje sebi ovakvog bezuslovnog značenja isto je što i negiranje ljudske vrijednosti;to je osnovna
zabluda i načelo svakog nevjerovanja:on je toliko malodušan da čak nije u stanju da vjeruje ni u samog sebe-kako onda može da povjeruje u nešto drugo?Osnovna laž i zlo egoizma nije u
toj apsolutnoj samosvijesti i samoocijeni subjekta,već u tome što,opravdano pripisujući sebi
bezuslovan značaj,on nepravedno drugima osporava taj značaj;priznajući sebe za središte života,što on u stvari,i jeste,egoizam druge stavlja na
marginu svog postojanja,priznajući im samo spoljašnju i relativnu vrijednost....emma
