Emmiliy Emma Wolf
Razapeto nebo
To razapeto nebo
I jedna vatra što gori
ne stavljam drva više
neko mi iz gomile reče,
pa tebe ljubav mori...
okrenem glavu tako,
da..to je samo iz priče.
Bilo je lijepo,makar meni,
živjeti u snovima i nadi,
ah...to vječno djete u meni
nije sklono baladi.
Rekli su...da,sve prođe,
vatra se pomalo gasi,
ne stavljam drva više,
ostao je samo žar,
plamen je nestao polako
sjediš i gledaš...
i vidiš jedan par,
Kako je mašta bujna
dok živiš kao djete,
polako zora rujna,
sigurne mreže plete..
Na svjetla duše tvoje
spušta tamne rolete,
duboko u podsvjesti čuješ,
glupo je da snuješ
Pogledaj u stvarnost sada
vidiš gdje ti je nada,
izgorjela u vlastitoj vatri.
I Sunce ka zapadu ide
pa nosi moje želje,
i izgorjele snove,
neko me iz gomile pita,
kako se ta ljubav zove?
Ah...pusti,sve će proći,
i sudnji dan će doći..
A moje vatre nema,
samo pepeo i sivi prah,
lagani vjetrić puše,
i miluje me po čelu,
dok zadnji uzdisaj duše,
osjeća njegov dah.
Tako se gasi ljubav,
tako se plamen gasi..
kad s jedne strane ložiš,
a s druge vjetar puše,
ne možeš roditi ljubav,
jer je hladnoće guše.
Emmiliy
