Dervisa Grabus Colakovic
Dok sanjamo
Dok me trazis u pozutjelim slikama,
I izblijedjelim slovima svoga spomenara.
Dok ti prste tuku a ti pises i pises,
Dok ti olovka mastilo ne iscrpi,
Dok ti kosa potpuno ne osjedi.
Ja stojim na sredini puta,
San me obuzeo u polu bijela dana.
Suzama umivam lice i pijem ih umjesto bistre vode,
Da li da krenem u naprijed ili unazad ne pronalazim
rijesenje.
Dok sanjamo iste snove negdje u svemiru,
Gdje nas nista ne dotice gdje sapcemo da zivot postane vjecnost.
Tvoja mi ruka kroz kosu prolazi,
I hrabri moje izgubljene nade.
Sapuces mi iznemoglim glasom
,
A ja te blijedo gledam.
Neka nestanu svi koji na putu stoje,
Neka se san u javu obistini.
Neka se olovke u drvece pretvore,
Neka rijeke mastilom poplivaju.
Da pises i pises
da stojis iza mojih ledja,
Da dobijem podrsku tvoji iskrenih zelja.
Da poniknu zamrsene uspomene,
U tvojoj avliji gdje ih mozes ubrati.
U bojama mojih ociu,
Nemoj se iznenadit da ih zalijes cesto suzama svojim,
I da one krvim prokapaju.
Autor:Dervisa Grabus Colakovic
8/6/2023
Autorska prava zadrzana
أكتب تعليق