Emmiliy Emma Wolf
NUŽNOST OPRAŠTANJA
Jedan poznati prijatelj,pacijent prošao je sa roditeljima
pakao u djetinjstvu.Pokušao je sam da prevaziđe,no međutim morao je ići kod psihologa.Želio im je oprostiti samo kada bi ga
htjeli saslušati što su mu sve napravili i kada bi
priznali i pokajali se,a i ispričali se.No međutim,naglasio je da bi njegovi roditelji
rekli da on to izmišlja.Čak bi odbili da se i prisjete šta su mu učinili.
Oni uopće ne pate
zbog toga niti su svijesni šta su činili,ja sam taj koji patim.Pitao je
psihijatra,vi čekate da im
ja oprostim,na što mu je
psihijatar odgovorio,
DA.
Razlog je ,to je u svrhu izliječenja.
Da je bolno,jeste,objasnio mu je psihijatar sve dotle
dok ne mogne oprostiti svojim roditeljima,bit će upropašten.
Postoje neke stvari koje su pacijenti govorilia i
stvari koje koje nisu govorili,ili su odbijali nužnost iskrenog oprosta.Zašto moram da pričam o tim svim ružnim stvarima?To uopće nije fer,jer oni kao roditelji su
učinili i dobre stvari.Sve je to
neuravnoteženo,znali su
ljudi reći,uporno su
odbijali razgovarati o tome što je
bilo.Psihijatar bi tada rekao da su roditelji naravno ,uradili i dobre stvari,u
krajnjoj liniji ,živi ste,a to
nebi bio slučaj da nije
bilo i dobri stvari.Međutim,prava
Psihijatrija se fokusira na Satonov zakon,da se prič
a isključivo o ružnim stvarima.Pacijenti ne znaju da
je zakon dobio naziv po Viliju Satonu,koji je bio čuveni pljačkaš banke.Kad je novinar pitao Satona
zašto pljačka banke,on mu je odgovorio,zato što u njima ima novaca.Psihoterapeuti
se fokusiraju na ružne stvari
jer se u njima nalazi isplata,ne samo nama nego i našim roditeljima-jer tamo se nalaze
rane i ožiljci jer to
je područje kome je
potrebno izliječenje.Ponekad
su ljudi znali reči
psihoterapeutu,zašto bi kopali
po ranama prošlosti,zašto ih ne zaboravimo.Razlog je u tome
što se ništa ne može zaboraviti,može se istinski oprostiti,ali da bismo
izbjegli taj naporan proceš pokušavamo potisnuti to iz svoje glave.Uz
upozorenje,ljudi su skloni izmišljati i lažne uspomene kroz psihološki mehanizam poznat kao
represija,sasvim je moguće potisnuti
sjećanja izvan
naše svijesti
na nešto što nam se dogodilo.Toga svijesno ne
možemo da se
sjetimo,ali našom odlukom
to ni ne odlazi.Zapravo,to postaje poput nekog duha koji nas proganja čineći stvari gorima nego kada se toga
sjećamo.Na
primjer,žensku djecu
koju je sexualno zlostavljao otac ili oćuh,djeca to potisnu i zaborave,no međutim kroz život,kroz brakove u kojima takve žene imaju uvjek problem sa partnerom
završe na
psihijatriji.Zato psihoterapeut kaže da ništa ne može da se zaboravi.Najbolje moguće riješenje koje vodi ka izlječenju je suočavanje s tim,i da o tome pričamo tako da više ne osjećamo bol.Prvi korak pristupa terapiji
da se sjetimo svega što smo
potisnuli,zatim dolazi bijes,zatim osuda i imenovanje svih počinjenih zločina.Međutim,što nas duže bude držao bijes,to sve više povrijeđivamo sebe.
Proces OPRAŠTANJA-zapravo,glavni
razlog za opraštanje- u
osnovi dolazi iz čiste sebičnosti.Ljudima ne opraštamo za njihovo dobro.Oni vjerovatno
niti ne znaju da treba da im se oprosti.Vjerovatno se ni ne sjećaju svojih prijestupa,reći će najvjerovatnije,sve je to izmišljeno,a može se dogoditi da i umru.Opraštamo im za naše sopstveno dobro.Zbog našeg ličnog zdravlja.Jer ukoliko nakon te točke koju je potrebno dostići u cilju našega iscijeljenja nastavimo da i
dalje budemo bijesni,prestaćemo da sazrijevamo,a
naše duše će početi da venu.....
Dr.Soc.i Psih.
Emma
