Dervisa Grabus Colakovic
Neka okovi puknu
Pijem te kao kapljicu rose,
koja se slijeva niz moje umorno lice.
Udisem te poput jutarnjeg zraka,
koji osvijezava utrobu moju i podize me do sjajnih zvijezda.
Nikad mi nije nista doprlo do duse,
kao tvoja kapljica .
Koja se slijeva niz ozednjelo grlo,
a drugi su htjeli da mi zivot sruse.
Osjetih da procvjeta kao proljetni cvijet,
u proljetnim suncanim danima.
Zamirisa kao propupala ruza,
moj miris dopire do tebe
opija te a tudje te ruke grle.
Bezpomocno se boris a uzivas u prostoru mome,
otrgni se neka okovi puknu .
Neka ljepota prepliva tvojom dusom,
osjeti jednom iskreni dodir,
koji je se cuvao cijelu vijecnost samo za tebe .
Nemoj da duse zamrznu ,
da um izblijedi,
ogrni se istinom.
Preplovi obecano niko nije umro
gdje je se je rodio,
nedaj da ti ispiju svaku kapljicu krvi oni koji voljeti ne umiju.
Autor: Dervisa Grabus Colakovic
