Emmiliy Emma Wolf
ŠINE....
Protežu se u beskraj,
sjaj Sunca blješti
točno u oči.
U pravcu u kojem se krećeš,
u susret suncu,a šine,
Izlizane i hladne,
kao i život tvoj.
Ti si samo broj,
u zidu cigla,
koju je jednom digla,
ruka siromaka.
Ponestaje ti zraka,
jer hodaš već dugo,
posrćeš,padaš,
i ničem se ne nadaš.
Čuješ neke krike,
to jato crni vrana,
kao i priče tvoji dana,
žele...da ti pokažu put,
a ti....umoran i krut,
bez misli i osjećaja,
imaš li cilj
da stigneš do kraja?
Do kraja...a gdje je kraj?
Pakao ili raj?
Dali je to bitno.
Znam....nije hitno sad,
danas...ili bilo kad.
Sunce se polako diže
kao da kliže,ne....
to se zemlja u stvari
okreće,i ti sa njom,
u čemeru svom.
I tako,nije te strah
nikakvog vlaka,
jer znaš
da odavno ne voze.
Šine su urasle u loze
jednog parazita.
Neke lijane i grane
koje je donio vjetar.
Kiše i oluje,
Neke zračne struje,
zapliću ti se o noge,
A ti ideš,i ne nazireš
daljinu očaja,
koja se ispred
tvoga pogleda
prostire do kraja,
ni stanica nema,
nema ni ljudi,
ti...ne čudi se više,
jer tako prorok piše.
U dogledno vrijeme,
hodat ćeš do vječnosti,
bit ćeš sam.
Svi su umrli,
otrovani,samo si ti
ostao da svjedočiš
nesreći čovječanstva.
Čak ni to nećeš imati
kome ispričati,
jer putuješ sa sobom
u vječnost..
a...duša,nemaš je,
uzeli su je davno,
misliš...prodao si je slavno,
ili...kao zadnji lešinar,
...riječi i slike podliježu zaštiti autorskog prava...
###emmawolf###
